fbpx

Od ranog detinjstva naučeni smo na upoređivanje i takmičenje. Roditelji nesvesno, ali i svesno od rođenja upoređuju svoju decu sa ostalima. Kako je drugaricina mala već propričala, komšijin sin ima više zuba, a onaj tamo sa instagrama već igra šah sa tri godine dok naše dete muku muči sa učenjem domaćih životinja? Od malih nogu suočeni smo sa upoređivanjem, pogotovo u ovoj takmičarskoj eri gde kapitalizam i potrošačko društvo opstaje na osnovu upoređivanja i zavisti.

Teško je odupreti se svakodnevnom upoređivanju i osećanju zavisti koji ono izaziva. Društvene mreže preplavljene su srećnim, nasmejanim srećnim porodicama, uspešnih poslovnih žena koje su pritom negovane, zgodne i sa sređenom kućom. Vrlo je lako da se upadne u zamku upoređivanja našeg života sa životima ljudi koje vidimo samo na ulici ili društvenim mrežama. Ipak mora se imati na umu da svako želi da prikazuje svoje JAVNO JA, u odnosu na PRIVATNO JA koje možda nije tako glamurozno. Greška je što posmatrači upoređuju svoje PRIVATNO JA sa nečijim JAVNIM JA. Tada dolazi do letargije, manjka samopouzdanja i želje za takmičenjem. Želimo da budemo bolji? Drugo je pitanje, da li žželimo da budemo bolji ili samo da se prikažemo boljima? I šta uopšte znači biti bolji? U odnosu na koga, čega? Opet imamo neki parametar koji određuje da li je to naše dovoljno. Ipak, činjenica je da nikad neće dovoljno. Uvek će se naći neko ko ima nekog ili nešto što mi želimo i tada će crvić zavisti krenuti da podmuklo nagriza i kvari nam svakodnevno funkcionisanje i uživanje u onome što već imamo.

Paradoksalno je da u 21.veku gde cela industrija i ekonomija počivaju na takmičenju i zavisti nikad nije bilo više motivacionih govornika i koučeva koji pokušavaju da nas ubede da živimo u trenutku, da je sreća u malim stvarima i da budemo ono što želimo, nikako šta drugi žele. Takmičenje nije opcija, upoređivanje nije opcija, upoređujemo se samo sa samim sobom. Ali kako, kada oduvek slušamo „Kako je Milica dobra, sluša mamu, a ne kao ti.“ „Kako je Milan dobio peticu, a ti četvorku?“, „Vidi kako niko od dece ne viče, samo vi uvek pravite haos.“ Primeri su brojni kako smo programirani da se stalno upoređujemo i svoju vrednost merimo u odnosu na neki zamišljeni ideal. Danas čak u vaspitanju dece, pored roditelja i značajnih autoriteta, veliku ulogu igraju mediji, influenseri i ostale javne ličnosti pa je još veća opasnost kakva se poruka šalje i šta deca prihvataju kao ideal i svoju sliku o tome šta je prihvatljivo ili poželjno. Čitave generacije rastu međusobno se upoređivati na nivou lajka, pratilaca i komentara, materijasnih stvari i truda u prikazivanju svojih života onako kako misle da će kod drugih izazvati zavist. Imperativ je pobediti u zamišljenom takmičenju i u stvari biti predmet zavisti jer na taj način i „pobeđujemo“, zar ne?

Uz opasnost da zvučim kao newage koučevi, moram zaključiti da je zaista bitno realno sagledati svoju vrednost, ne juriti savršenstvo (koje ni ne postoji) i graditi svoje samopouzdanje na osnovu kvaliteta koje posedujemo. U životu se okružiti stvarima i ljudima koji nam izazivaju prijatne emocije, razviti empatiju i solidarnost, a ne takmičarski duh, ljubomoru i zavist. Veliki je to test za celokupno čovečanstvo, ali zaista shvatiti da život nije takmičenje već naš put u koji jedino i trebamo da gledamo.